Mateo Balaban (1990.) mladi je virovitički pjesnik i slikar. Iza njega su dvije objavljene poetsko-prozne knjige, Kiša bordo (2020.) i Autor kaosa (2021.) te tristotinjak apstraktnih likovnih djela. Ove godine postao je članom Ogranka Matice hrvatske u Virovitici.
POLJA OD PAMUKA
Zemlja traži slugu, a ne gospodara.
Uz motiku plačem za vrijeme kopanja.
Nikako da se zvijezde poslože
pa da budem gospodar sudbine.
Zasjalo sunce na moj zatiljak,
curi znoj niz moj potiljak.
Zadnji atom snage dajem
možda i ne potrajem.
Ispod ovoga neba svi smo isti
ali kada dođe isplata, ti se zamisli
jer nekada ne dobiješ što si zaradio
nego čvrst stisak ruke i lijepi adio.
Nas sedmero patimo za jednoga
uobraženoga što tuče ženu.
Nije on kriv, ima mrenu
bačenu na nježnost i ljepotu.
Okupani znojem nastavljamo dalje,
da smo mornari bile bi iste ralje.
Koliko god kora imao ovaj kruh
nas sedmero ima bruh.
Oremo, kopamo, za život se borimo,
gladna usta neće se nahraniti ako sorimo
i svojim postupcima unakazimo
ono malo što nas ide, što zaslužujemo.
Nas sedmero ljudi koji su se okupili
na zemlji kako bi na njoj radili
u tu zemlju ćemo se i vratiti
uz znoj na suncu ćemo patiti.
Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“
Krvarimo nas sedmorica umornih,
vrijeme je sunčano, ali ima nas turobnih.
Svaki put kada padne gorka kiša, gospodar
je ljut i bičem na našim leđima ispiše memoar.
Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“
Sloboda je naša i mi ćemo je uzeti!
Znoj nad zemljom s nama će se boriti!
Mogu nam nanijeti smrt i bol,
ali dostojanstvo je naš odgovor!
Dostojanstvo je ključ i nema lokot.
Lanci oko duha i truli život;
nije naša sudbina smrtnost
mi smo rođeni za radost.
Mrzimo pakost.
Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“
Mi smo borci životne istine,
sve samo tihe nisu naše tišine.
Smrt pobjeđujemo dostojanstvom,
povijest ispisujemo blagoslovom.
Tvrd je bič našega gospodara
koji uz udarce progovara:
„Sad si moj rob, tromi čovječe
neka te udarac u leđa pokreće!“
Gospodar će večeras otići na dalek put,
nas sedmero je osakatio dok je bio ljut.
Lanci će mu presuditi jer je nanio bol
slobodnom čovjeku koji je bio gol.
Možda se nakon patnje nemamo čemu vratiti,
ali ova patnja dovoljan je razlog za uz nadu progledati!
Nas sedmero se imamo čemu radovati,
imamo jedni druge i nećemo ratovati.
Nećemo tugovati
Naš gospodar večeras se vraća u zemlju
odakle je i potekao.
Mi uzimamo svoju pobjedu
za svoje dostojanstvo se borimo!
U novi život pođimo
i zapjevajmo:
Sloboda!
Sloboda!
Sloboda!
(iz knjige Autor kaosa)
PRAZNO PLATNO
Bacam boje na platno kako bih izbacio
iz sebe nju i zarobio je u vremenu.
Ovako zarobljena ona ostaje vjekovima,
nedostaje mi njena plima, sada samo je oseka.
Da zna da sam je zarobio, bila bi posramljena,
iako na slici nasmiješena, ostaje nedorečena;
zašto sam to učinio?, nemam odgovor.
Vlak i dalje stoji, prazan je kolodvor.
Vjekovima će krasiti dom mnogih,
što onih dobrih, što onih loših.
Ovako zarobljena u vremenu
tepa svome slikaru:
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
Oprosti mi, ljubavi, nisam namjerno
zaljubljen u tvoju sliku vatreno.
Savršena je slika i nije za dorađivanje,
oteta ljepota nije za spominjanje.
Ali evo govorim o bilješci u vremenu,
dok te gledam, zgodnoj fusnoti, ludilu.
Nisam odrezao uho, odrezao sam dušu
onaj dan kada sam dopustio da vjetrovi te otpušu.
Kad sam zarobio tvoju ljepotu, zarobio sam sebe
i nisam ti dao da dišeš uz mene.
Oprosti mi na bojama, moja voljena.
Ja sam divljak, a ti si mi tako potrebna.
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
Krišom si spomenuta u jednom dnevniku
prije nego sam naučio svoju lekciju;
da pijesak čvrsto ne držim jer će pobjeći
i da prazan dlan će iz toga nastati.
Spomenuta si i u mnogim muralima
ali samo kao kopija zaboravljenim ljubavima.
Nekada te spomene vjetar što donese parfem
otkada si otišla ja samo uzdišem.
Vječna ti je ljepota zarobljena u vremenu,
vječna je i ova pjesma ispisana u plamenu.
Vječan, a zaboravljen ostajem i ja
dok te kroz pero spominjem.
Pusti me da poletim!
Zarobljena ne postojim!
Kistom si me išarao
i moju ljepotu oteo.
(iz knjige Autor kaosa)
LUMA
Platno je presiromašno
da te dočaram,
a dok te dočaravam,
nanesem previše boje.
Kao umjetnost si savršena,
ali previše je toga
naneseno i tvoja
boja je otpala.
Otpao sam i ja dok
sam te dočaravao
i previše boje nanio.
Nanio sam i sebi boje
po mislima
te prošarao um slikama.
Ja te dočaravam, ti postaješ.
Ja pretjeram, ti nestaneš.
Naslikao sam nas
baš jučer bojama.
Ti, klupa, ja,
boja na prstima.
Što god više dočaram s
vremenom sve više otpadam.
Ostajem pritom
da te dočaram, ali
znam da previše boje
naše slike kroje.
Vidiš, draga,
mi skupa otpadamo.
Ja dok te stvaram,
ti dok te dočaravam.
Mi zajedno ne postojimo.
Mi zajedno nestajemo.
(iz knjige Kiša bordo)
Fotografija: Mateo Balaban (privatni album)
Comments