Uslijed silne tehnologizacije, informatizacije, pametnih uređaja i već viđenih instant-sadržaja, teško je zamisliti da bismo mogli svjedočiti ičemu novom, svježem, nečemu što bi nas iznenadilo i u nama rasplamsalo novu vatru i želju za saznanjima. Iako ne možemo uvijek dobivati odgovore, srećom, možemo postavljati pitanja. Upravo iz toga razloga ljudski mehanizam, predvođen dušom i duhom te psihičkim instancama svojega bića, pokušava prigrliti poeziju, tražeći u njoj odgovore, gradeći nova pitanja. Kako je davno zapisao Franz Kafka: „Čovjek čita da bi postavljao pitanja.“ Najbolje mjesto za postavljanje pitanja jesu vlastite misli, a najplodnije polje na koje bi ih se zasijalo jest komad papira. Taj papir rečenice bi prihvatio bespogovorno i otvorena srca, a sve u cilju širenja riječi i emocije. Ovo potonje naglašeno je u poeziji. Pjesnički stih svojemu bi recipijentu govorio jedinstvenom sinergijom zvuka i smisla, onoga kako je izrečeno i onoga što je izrečeno. Lirika u sebi čuva čaroliju semantike i emocije. Kako naglašava Milivoj Solar, lirska pjesma „pobuđuje najdublje osjećaje, a spoznaju neposredno povezuje s tim osjećajima u jedinstvo koje ispunjava izvanrednim dojmom kako stvaraoca, tako i čitatelja.“ Poezija je čudesan kroj ljudskih misli u kojemu rijetki pronađu svoje mjesto jer, koliko se god ravnomjeran spoj misli, pitanja i emocija činio jednostavnim i svakodnevnim, njegovo posjedovanje i lakoća razumijevanja ipak su blagoslov rijetkih. Jedna od tih raritetnih poetskih sveznadara jest virovitička književnica turopoljskih korijena, Natalija Bajer.
Usred lukačke ravnice Bajer, odmila poznata kao pravedna nastavnica matematike Nataša, započinje pisati svoje čudesne stihove. Prihvaćajući ljubav (kako postojeću, tako i onu izgubljenu; kako obiteljsku, tako i romantičnu, nostalgičnu, učiteljsku) kao ultimativni zakon svoje poezije, Bajer zrelim pristupom izgrađuje svoje lirske mini-svjetove. Iako je s objavom svojih tekstova krenula relativno kasno, obogaćena životnim iskustvom pobjeda i poraza, pjesnikinja već u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci „U raskoraku“ (2017.) pokazuje jasan putokaz vlastite poezije čije osobne i autorske rane vidaju viđenja ljubavi, a njihovo se postojanje promatra iz perspektive djeteta, sestre, majke, ljubavnice, rođakinje, prijateljice te, ponad svega, iz perspektive misaonoga bića koje se nostalgično prisjeća prošlosti, a snagu pronalazi u budućnosti. Bajeričina zbirka poezije za djecu, „Pismo ispod klupe“ (2018.), donijela je dašak svježine, zabavne teme, djetinju radost, šareni elan, rimu i diskurz prilagođen dječjim pjesničkim očekivanjima. Uslijedila je potom treća zbirka lirskih sadržaja, „Divji ogenj“ (2018.), pisana turopoljskom kajkavštinom, bogata zavičajnim motivima rodnoga kraja, a posvećena izuzetnim ženama autoričinih dana – njezinoj majci i baki. Prozaičnu stranu svoje kajkavske duše Bajer je pokazala u zbirci priča „Ljubičin tjeden“ (2020.). Nakon nekoliko godina izdavačkoga mirovanja te razdoblja recitala i brojnih literarnih nagrada, Bajer je u 2022. godini iznjedrila još jedno vrelo lirskih kapi objedinjenih pod naslovom Kronika jednog postojanja.
Ono što ovu zbirku čini drugačijom od prethodnica jest upravo propitivanje. Centar autoričina zanimanja prebacuje se s osjećanja na promatračko osjećanje. Naime, dosadašnje iskazivanje emocija postaje prožeto uočavanjem vlastitih čežnji i promjena koje se ogledaju u svijetu unutar i izvan lirskoga subjekta. Intenzivno je promišljanje o smrti, gubitku, prolaznosti, starosti, preraslim ljubavima, sjeti. Prevladava nešto mračnija atmosfera od one koju zatječemo u prethodnim zbirkama iste autorice. Kad je riječ o vrstama pjesama, 48 pjesama može se podijeliti na refleksivne (misaone), emotivne (ljubavne, intimne) te pejzažne pjesme, uz snažnu prisutnost interferencije među vrstama. Uz dobro prepoznatljiv rimovani stih koji održava vedrinu i ritmičnost izraza („Od svega nam ostalo neoslikano platno / Iznad polja irisa gdje sunce sja zlatno / A ljubav sad moju, za tebe što hlapi / Sivom bojom prekrile guste kišne kapi.“, Akvarel), Bajer u Kronici iznenađuje nešto tamnijim slobodnim stihom („Ne manjka mi ipak visokih zidova / U koje se redovito zalijećem / Uporno i tvrdoglavo / Ne mareći za brojne ožiljke / Što su mi ih već ranije darežljivo priuštili.“, Izazov). Tematski, pjesme govore o samopropitivanju, propitivanju ljudskosti, razmišljanju o prošlosti, uočavanju prostornih promjena i značajki, o odnosima koji su stvarali lirski subjekt, a sada ga rastvaraju. Pritom osobito oduševljava jednostavnost iskazivanja unutarnjih previranja i prihvaćanja nepravde kojoj smo svakodnevno svi izloženi. Lirski subjekt u pjesmi Epilog shvaća težinu vlastitih misli („Olovne su mreže oko mojeg bitka / Sputale mi misli, korake i sanje / Umjesto obilja ja primila sam manje / Negoli sam htjela za potku svoga svitka“), zaključuje da je skromnost tajna dobroga života („Ne tražiti mnogo (davno mi rečeno) / Čarobna je tajna za vječitu sreću“), no svejedno završava u mističnom raspoloženju pomisli na smrt („Snatri se u miru majčine tad skute / Na koje baš sve oko tebe zamiriše / U trenu kad misli zadnji put se mute.“). Sivilo iskazivanja strahopoštovanja spram smrtnosti zapravo postaje životom najobojeniji dio zbirke; samoća i jedinstvo ljudske jedinke u Bajeričinim pjesmama iskazuju cjelovitost poetskoga izraza i apsolutnu snagu emocije. Njezin lirski subjekt u „pjesmama konačnosti“ kao da odaje počast svršetku, ali ujedno, duhom i Božjom milošću obuzet, biva svjestan da kraj nije kraj, već samo prijelaz u svjetlost života vječnoga, rasta duše i učenja iz vlastitih krhotina – formirajuće patnje koja nas lišava kuknjave, a donosi nam ultimativnu misao utjehe („Svi smo mi slomljeni / Samo na drugačije načine“). Dokazuje to stihovima pjesme Svršetak koji, naizgled konačno označavajući konac života, a zapravo vrlo blago najavljujući beskonačnost duša, zbore: „Na poljima zelenim / Satkanim od sanja / Kod Svevišnjeg jednom / Mi srest ćemo se opet“.
Zbirkom izuzetno dominiraju i pjesničke slike. Najprisutnije su vizualne (vidne) pjesničke slike čije bogatstvo čine i realni i metaforički spomeni boja. Koloritet poezije prisutan je u velikom broju pjesama (Akvarel, Hommage, Kromoterapija, Donjogradski sonet…) čime se dokazuje autoričina umjetnička vještina oslikavanja poetskoga platna riječima. Na blag način koji čitatelja gotovo navodi na to da od miline zagrli pjesmu unosi auditivne (zvučne) slike: „Okrenula sam se u smjeru / Iz kojeg su stizali stihovi / I vesela melodija / Glas je pripadao starcu / Koji je hodao oslanjajući se / Na drveni štap.“, U parku.
Bajer u Kronikama ostaje vjerna ponekom sonetu, ali svoju čitateljsku publiku dariva i novim sadržajima poput haikua („Listovi suhi / Na granama još plešu / A zima je već.“, Studen), pjesme zapisane u obliku trodijelnoga i četverodijelnoga haikua (pjesme Triptih, Poliptih) te avangardističkoga stihovanja („Između kratera / Astronoma i filozofa / Uz ocean divljih oluja / Caruju svemirom u mraku.“, Luna). Izostanak interpunkcije u većini slučajeva čitatelju nudi slobodu u čitanju tekstova. Na ovaj način liberalno se odrješuju ruke i primatelju se daje na odabir intenzitet čitanja i povezivanja sa samim sadržajem. Zbirka također nudi i nekoliko prozaičnih pjesama koje imaju svojevrstan fabularni tijek. Tako se, primjerice, u pjesmi Odluka lako dade spoznati autobiografski karakter motivacije koja je nadahnula stihove. Spominje se tako učiteljski poziv koji odlučuje poštedjeti zaboravne učenike, uz sramežljivo prisutan motiv socijalne tematike („Plave su me oči / Tužno i ozbiljno gledale / Ispod predugačkih šiški (…) Mršave dječje ruke / Skrivene ispod predugih rukava“). U pjesmi Obećanje jasno se poznaje epska poezija u kojoj su prisutni svi elementi: pripovijedanje (o smještanju roditelja u zdravstvenu instituciju), opisivanje (poduzete mjere) i konačno izricanje misli (u izgovaranju stihova: „Sve bih ti pripremila i sve dala / Samo da je moglo sve biti dobro / Kako mi je obećano.“). Nekoliko puta autorica se pokušava našaliti sa svojim recipijentima pa tako iznevjerava očekivanja u pjesmi Dogovor, gdje nonšalantno opisuje dvije sugovornice koje nestrpljivo iščekuju polazak na put, a zapravo je riječ o lastavicama na žicama. Kad je o jeziku pjesama riječ, radi se o tekstovima lišenima suvišnih epiteta, ali tekstovima obogaćenima rafiniranom uglađenošću, finoćom i elegancijom izraza. Izbjegava se kićenost, no snažna artiljerija svakako su stilska sredstva. Pjesničkim prostorom zbirke ponajviše vladaju metafora i personifikacija koje nježnim, ali odlučnim nitima pomažu u tkanju ove poetske ispovijesti.
Gomila proturječnih emocija i neodgovorenih pitanja stvorili bi nered da, vještom intervencijom autoričine iskusne i talentirane ruke, ispoljeni sadržaj ne pronađe svoj oblik. Beckettovim riječima, umjetnikov posao jest upravo pronalazak forme kojom bi se opisao nered. Bajer to čini s velikom ljubavlju i pažnjom, skromno i samozatajno, iz srca, u maniri autora-čitatelja koji samim pisanjem pronalazi odgovore, ali i smiraj duše uznemirene koketnim zovom književne inspiracije kojemu pravi spisatelj teško može umaknuti (a s Bajeričinim pjesničkim umijećem i urođenim pjesničkim iskustvom – zašto i bi?!).
Marina Mađarević
Foto: Grafoprojekt Virovitica
Comentarios