Ovih dana imala sam čast razgovarati s poznatom virovitičkom glumicom i književnicom Vlastom Golub, ujedno i članicom povjerenstva našega Međunarodnog natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču. Nakon trideset godina uspješnoga kazališnoga rada te triju nagrađivanih romana za djecu i mlade, Vlasta mi je otkrila riječ-dvije o pisanju, čitanju i glumi, ali i o životu umjetnice.
Draga Vlasta, zašto baš pisanje?
Rekla bih da mi se ono dogodilo u jednom odsudnom trenutku, a kao posljedica unutarnje potrebe za samoizražavanjem. Dugi je niz godina ta potreba bila tek djelomično zatomljena radom u kazalištu i s vremena na vrijeme znala se javljati poput nekog tihog proplamsaja, poput neke tihe slutnje, mogućnosti, nade... Nisam joj se željela prepustiti, gušila sam ju nedostatkom samopouzdanja, a prazninu koja je zjapila prije no što se dogodio trenutak u kojem ću se napokon odvažiti i napisati svoj prvi roman ispunjavala sam hraneći se brojnim književnim djelima. Njih sam čitavog života s užitkom konzumirala. Čitala sam mnogo još od najranijeg djetinjstva, tijekom školovanja činila sam isto, pa se i odabir studija sasvim logično nametnuo. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla sam zvanje profesorice hrvatskog jezika i književnosti, ali u svojoj struci nikada nisam radila. To je bila još jedna praznina, još jedna želja koju nisam ispunila i javljala se s vremena na vrijeme poput tihog proplamsaja, poput tihe slutnje, mogućnosti, nade… Tu sam želju također zatomljivala radom u kazalištu. Ali samo djelomično.
I onda kad se činilo da me kazalište iznevjerilo, kad me jedan dugi period kazalište u kojem radim nije angažiralo, kad u predstavama koje je stavljalo na repertoar za mene nije bilo mjesta i kad je napokon ona spomenuta potreba za samoizražavanjem i kreativnošću gotovo nagonski prokuljala, sjela sam i napisala svoj prvi i odmah nagrađeni roman. To je bio taj odsudan trenutak.
Često ste članica raznih žirija za odabir književnih radova. Kakav je osjećaj govoriti o nečijim radovima?
Nezahvalno je govoriti o tuđim radovima. Zaista uživam čitati ih, ali oprezno donosim sud, a s još većim oprezom govorim o njima. Zapravo, u svakom radu tražim ono dobro i pozitivno, eventualne nedostatke nastojim zadržati za sebe. O njima progovaram tek ako osoba koja je pisala rad inzistira na tome. Pogotovo je tomu tako ako je riječ o dječjim autorima. Cijenim svačiji trud i zalaganje i bilo bi mi neizmjerno žao obeshrabriti nekoga, a najmanje na početku njegova kreativnog stvaralaštva. Možda bih bila loš kritičar, ali smatram da kritiku valja uputiti pažljivo i na konstruktivan način. Ne razumijem kritičare koji se pod svaku cijenu, nemilosrdno, ne štedeći riječi, često maliciozno i tendenciozno obrušavaju na mlade autore osobito.
Nakon trideset godina predanoga kazališnog rada, možete li zaključiti: što biste učinili isto, a što biste napravili drugačije?
To je pitanje koje si u posljednje vrijeme i sama često postavljam. Vjerojatno je tome razlog životna dob u kojoj se nalazim, a za koju je kod mnogih ljudi karakteristično upravo to da podvlače crtu te zbrajaju i oduzimaju svoje dosadašnje životne odabire. Da, odabrala sam kazalište. Ima svojevrsne težine dok izgovaram ovu rečenicu. Iz onoga što sam ranije napomenula, razvidno je da sam mogla odabrati drugačije. Ne znam bi li taj odabir bio bolji, bi li bilo manje razočaranja, manje iznevjerenih očekivanja, manje borbi s vjetrenjačama, manje lupanja glavom o zid, manje izdaja… To je nešto što nikako ne mogu znati. Nekako slutim da bi mi drugačiji odabir podario veću smirenost. Ali time bi izostala i ovolika količina uzbuđenja. U mladosti sam stremila uzbuđenjima, sad tražim unutarnji mir. U svakom slučaju, da sam ranije znala ono što sada znam, ako bih i odabrala raditi u kazalištu, ne bih imala nikakvih očekivanja, ne bih se borila protiv onoga što ne mogu promijeniti, ne bih jurišala na vjetrenjače i svakako bih manje vjerovala nekim ljudima.
Rado pišete za djecu i mlade. Otkud naklonost prema ovoj skupini?
Na književnim mi susretima vrlo često upućuju to pitanje napominjući pritom kako su mladi najnezahvalnija čitateljska publika, a prema uvriježenom mišljenju, to je populacija koja ujedno i najmanje čita. Ta me činjenica nije obeshrabrila i sva tri moja dosadašnja objavljena romana namijenjena su upravo mladima i problemima s kojima se tijekom odrastanja susreću. Kao majka dvoje sad već odrasle djece, s tim sam se problemima neminovno susretala i ono što sam spoznala jest da ti problemi često nisu niti mali, niti jednostavni, niti zanemarivi. A činjenica je da im se u svijetu odraslih nedovoljno posvećuje pažnja, ne pridaje im se dovoljno na važnosti i uopće, o njima se premalo progovara. Stoga mi je kao ideja za moj prvi roman O ljubavi, spletkama i svemu pomalo poslužio jedan događaj iz tinejdžerskih godina moje kćeri. U njemu se, među ostalim, dotičem i vršnjačkog nasilja psihološkog tipa. Socijalni roman Eva, mala žena velikim je dijelom autobiografskog karaktera i baziran je na vlastitom iskustvu odrastanja uz bolesnu samohranu majku u uvjetima neimaštine. Pauline mačke se po socijalnoj komponenti naslanjaju na prethodni roman, a dotiču se i sve više rastućeg problema u prehrani kod mladih. Drago mi je što su, osim nekih osvojenih nagrada, moji romani doprli do mlade čitateljske publike, rado su čitani, pa se nerijetko nađu i među lektirnim odabirima.
Što Vas najviše raduje kad je o kazalištu i književnosti riječ?
Iskrenost. Općenito govoreći, upravo iskrenost. Ne događa se učestalo, ali kad se dogodi, uvijek se osjeti. To je onaj topli prijenos emocija i energije koji u kazalištu prelazi rampu i struji od glumca prema publici i obratno, od publike prema glumcu. To je ono kad se prepoznajemo. Kad u potpunosti, ne samo razumijemo, nego i zajednički doživljavamo i proživljavamo ono što se na pozornici događa. Slično je i u književnosti. Možda nije sasvim ispravno, možda ima još mnogo toga što ću ispustiti, ali i u književnosti tražim svojevrsno prepoznavanje. Ili slutnju, misao, mudrost, iskustvo, istinu… život.
Što je lakše: pisati ili pamtiti tekst?
Riječ je o dva sasvim različita principa. Glumci se često susreću s pitanjem kako upamte sve te rečenice, sav taj tekst koji u predstavama moraju izgovarati. Međutim, tijekom proba, a osobito kad krenemo u prostor, uz mizanscen tekst se najbrže pamti. Osobno, što se pisanja tiče, ponekad mi rečenice jednostavno i lako klize, slijede misao bez nekog većeg problema, gotovo bih mogla reći da se tekst ispisuje sam, slijedi neku svoju logiku, a ponekad je sasvim suprotno i događa se da rečenice zapinju. No, to je najčešće u početku, dok još tražim taj neki unutrašnji glas.
Kakav je položaj glumice danas?
Kratko rečeno: nezavidan. Kada bih se željela našaliti, rekla bih da je samo malo bolji od onoga iz doba Shakespearea kad su muškarci igrali sve uloge, pa čak i one malobrojne ženske. Za razliku od tog doba, ženske uloge sada uglavnom igraju žene, ali one su i dalje jednako malobrojne. Statistika je tu neumoljiva. Kada bismo u dramskim tekstovima išli provjeravati podjele uloga na muške i ženske, u velikoj većini tekstova nailazili bismo na omjer šest muških uloga naspram dvije ženske uloge, osam muških uloga naspram tri ženske uloge, pet muških uloga naspram jedne ženske uloge… mogli bismo tako unedogled. Rijetko je odnos snaga izjednačen, a još rjeđe taj odnos ide u korist žena. Jednako tako, u velikoj su većini glavne uloge, one „noseće“, namijenjene upravo muškarcima, žene su uvijek u pozadini, žene su uvijek druge, u sjeni, one koje „donose vodu“. Glumice su uglavnom one koje pomažu glavnoj muškoj ulozi da bude glavna. Osim toga, u kazalištima se najčešće tekstovi i biraju upravo prema muškoj podjeli, a ženama se dodijeli ono što ostane. Raduju me rijetki primjeri kada uprava u ponekim kazalištima malo izmijeni tu dinamiku muške dominacije, pa odluči birati tekst prema ženskoj podjeli, dodijeliti glumici vodeću ulogu. Ne sjećam se, ali moguće je da se u povijesti hrvatskog teatra čak možda jednom i dogodilo da su, primjerice, repertoar čitave sezone odlučili posvetiti glumicama, posložiti ga misleći prvenstveno na zaposlenice svoga kazališta. To je nešto što bih zaista željela doživjeti. A koliko je situacija za glumice u odnosu na njihove kolege glumce nezavidna s obzirom na potražnju na tržištu rada, vidljivo je i iz činjenice da je s akademija dramskih umjetnosti bar donedavno izlazio podjednak broj diplomiranih glumica i glumaca. Ne znam je li praksa još uvijek takva, međutim, nedvojbeno je da je i najtalentiranijoj glumici puno teže pronaći posao nego bilo kojem njezinom muškom kolegi.
Kako je živjeti, raditi, stvarati sa životnim partnerom?
Mislim da je to u našem poslu prednost. Razumijemo se. Teško je nekome tko nije u tom poslu razumjeti sve njegove zakonitosti, sve probleme i uopće, sve što uz njega ide. Proces, način rada uvelike je različit od onoga u drugim profesijama i možda bi nekome tko nije dio toga bilo teško razumjeti zbog čega, primjerice, nema fiksnog radnog vremena, nego probe ponekad traju i do kasno u noć, zbog čega ti je na dan premijere potreban mir, osjećaš li ti zbilja nešto ako se na sceni moraš poljubiti s nekim drugim muškarcem, svojim kolegom… i još mnogo toga što mi je sada teško i pobrojati. Mogu vam samo reći da smo tijekom svoje tridesetogodišnje karijere nas dvoje o poslu, o ulogama, o procesu njihova nastajanja, o kazalištu općenito, u našoj kući jako puno razgovarali. Zacijelo i previše. Kazalište smo neprestano donosili kući. Dogovorili smo se da više nećemo.
U čemu pronalazite inspiraciju i motivaciju za stvaranje?
U životu. Najčešće u stvarnom životu. U sudbinama ljudi, različitim situacijama s kojima se susrećem, promatranjem ljudi i odnosa među njima, njihovih postupaka, razmišljanjem o njima. Primjerice, prije nekoliko dana na putu za Zagreb, u vlaku, stvorila mi se potencijalna ideja za neki budući roman namijenjen odraslima. Svaka situacija, sve viđeno, sve doživljeno ili samo zamišljeno može djelovati inspirativno, a motivacija je ono što dolazi iznutra, ona unutarnja potreba koju sam odredila kao potrebu za samoizražavanjem.
Čije stvaralaštvo vas nadahnjuje? Čije tekstove rado čitate?
Nadahnjuje me stvaralaštvo svih onih odličnih autora i njihovih djela koje sam pročitala. Jako ih je puno i teško mi ih je sve pobrojati jer se uvijek bojim da bih nekoga mogla ispustiti, a svi su mi dragocjeni. Izuzevši sve one klasike koje sam neumorno čitala i koji su bili nezaobilazni u mojim formativnim godinama, probat ću pobrojati samo neke koje sam rado čitala posljednjih godina: Raymond Carver, Flannery O'Connor, Gabriel Garcia Marquez, Mario Vargas Llosa, Alice Munroe, Margaret Atwood, Karl Ove Knausgard, Rumena Bužarovska, Orhan Pamuk, Amos Oz, JaumeCabre, Delphine de Vigan, Leila Slimani, AgotaKristof, Elif Shafak, Elena Ferrante, Olga Tokarczuk, John Wiliams, Sally Rooney, Jonathan Franzen, Annie Ernaux, Lucia Berlin, Bronja Žakelj, Miljenko Jergović, Edo Popović, Julijana Adamović, Julijana Matanović, Marina Vujčić, Lana Bastašić, Ivana Bodrožić, Damir Karakaš, Semezdin Mehmedinović, Bekim Sejranović, Olja Savičević Ivančević, Slavenka Drakulić, DašaDrndić, Ivana Šojat, Tanja Mravak, Zoran Žmirić, Marko Gregur, Kristian Novak, Mihaela Gašpar, Marina Šur Puhlovski, Davor Špišić, Maša Kolanović, Jadranka Pintarić…
Postoje li planovi za buduće romane?
Što se tiče budućih romana, ono što s veseljem mogu najaviti jest roman za odrasle Ritam odlazaka za koji sam potpisala ugovor s izdavačkom kućom Disput i koji bi trebao izaći početkom sljedeće godine. Neizmjerno me raduje što će biti objavljen upravo u Disputu jer je riječ o glasovitoj kući koja pod motom „samo profinjeno“ objavljuje djela renomiranih autora i još donedavno nisam mogla niti sanjati da će se i moj naslov naći u njihovoj biblioteci uz bok omiljenih mi pisaca. Za roman namijenjen mladima Sadržaj žutog fascikla Ministarstvo kulture i medija nagradilo me je potporom, njegov je rukopis pri kraju i tek ga namjeravam slati izdavačima. A s obzirom na onu ideju od prije nekoliko dana koja se rodila u vlaku, na putu za Zagreb, vrlo je lako moguće da uskoro opet sjednem za računalo i krenem na novo putovanje. Putovanje u nepoznato.
Što biste lijepo poželjeli umjetnosti?
Odgovor je identičan onome u kojem ste me pitali što me najviše raduje kad je o kazalištu i književnosti riječ. Tamo sam odgovorila: iskrenost. A i sada opet kažem: umjetnosti bih poželjela više iskrenosti. Poželjela bih joj da nastaje u zdravom okruženju, bez zavisti, da raste udaljena od ega i svake poze, i naposljetku, da o njezinoj sudbini ne odlučuje nečija osobna pohlepa i pripadnost određenoj interesnoj skupini.
Razgovarala: Marina Mađarević
Fotografija: Vlasta Golub (privatni album)