Povodom predstavljanja nove zbirke poezije Kronika jednog postojanja, razgovarala sam s našom članicom i talentiranom književnicom Natalijom Bajer.
Otkud jedna matematičarka u književnosti?
Kao što sam učiteljica matematike postala zbog neočekivanih životnih okolnosti (ostala sam bez posla na mjestu inženjera agronomije u jednom poljoprivrednom poduzeću, pa dodatnom edukacijom kroz pedagoško-psihološku izobrazbu i polaganje stručnog ispita stekla uvjete za rad u školi) tako sam i u književnost ušla sasvim slučajno. Započela sam pisati stihove u periodu u kojem sam ostala bez mame, inspirirana tugom i potrebom da kanaliziram osjećaje, tek kasnije sam se usudila posvetiti i pisanju proze i to druženje s riječima pomoglo mi je nadvladati bol zbog gubitka voljene osobe, pomoglo mi je prihvatiti situaciju koja se jednostavno više nije mogla promijeniti. Eto me tako, nakon punih pet godina, između dvaju moćnih svjetova, jednog u kojemu vladaju brojke i drugog u kojemu caruju slova i riječi. Ne žalim što sam na neki način autsajder i u jednom i u drugom, jer volim oba i balansiram između njih na način koji me čini zadovoljnom, cjelovitom i sretnom.
Kakav je osjećaj držati u rukama svoju petu knjigu?
Osjećaj je jedinstven, predivan, neopisivo dobar. Knjiga je peta po redu i predstavlja svojevrsnu posvetu ljudima i vremenu u kojemu sam odrastala, sazrijevala i postala osoba kakva sam danas. U njoj su smješteni oni od kojih sam potekla, oni koji su otišli i oni koji su tu da bi ostali nakon mene, objavom ove zbirke zatvorio se jedan krug koji je potpuno ispunjen emocijama, sjećanjima i slikama koje su oplemenile moje postojanje.
Koliko vremenski dugo nastaju zbirke?
Nema recepta koji bi bio univerzalan i mogao nam reći koliko treba vremena da nastane neka zbirka. Moja prva knjiga („U raskoraku“) objavljena je relativno brzo nakon napisane zadnje pjesme koja je u njoj objavljena, sve je išlo onako kako treba i proces je bio kraći od onoga koji je iznjedrio „Kroniku jednog postojanja“. Vrijeme pandemije učinilo je svoje, pripreme za upoznavanje čitatelja sa stihovima u ovoj zbirci trajale su dugo, reći ću kako je jednostavno možda tako trebalo biti. Na koncu sam zadovoljna ishodom.
Kako znate da je zbirka dovršena i da je to to?
Trenutak u kojemu prepoznate kako je pjesma ili priča koju ste upravo stvorili ona „točka na i“ jednostavno vam se objavi poput munje i shvatite da ste završili. Naprosto shvatite i znate da se knjizi više ništa ne treba niti dodavati niti oduzimati i pustite pero da odmara, do neke nove prilike.
Proza ili poezija?
Ne mogu odabrati, i jedno i drugo imaju svoje čari.
Što je toliko čarobno u poeziji?
U poeziji me oduvijek fasciniralo kako neki ljudi u tako malo riječi mogu reći tako mnogo. Sposobnost i umijeće da se u kratkoj zadanoj formi ispriča nešto što čitatelja navede na promišljanje, analiziranje, propitivanje, to je za mene ono čarobno u poeziji.
Koju svoju knjigu smatrate najdražom?
„Ljubičin tjeden“, zato što je u njoj opisano djetinjstvo moje mame i njen vedar duh.
Vaša sestra Slavica Sarkotić također je poznata književnica. Razmjenjujete li često iskustva u pisanju? Trebaju li književnici komunicirati s drugim književnicima?
Sestra i ja smo bliske i često raspravljamo o književnosti. Nas smo dvije pravi knjiški moljci, zaljubljene u svjetove kojima putujemo zahvaljujući brojnim pročitanim naslovima iz domaće i svjetske književnosti. Smatram da je potrebno razmjenjivati iskustva i mišljenja s drugim književnicima, tako se uvijek može ponešto naučiti i postati bolji, kvalitetniji u onome što radiš. Ponosim se svojom sestrom koja živi književnost i uvijek mi daje poticaj i podršku.
Što nam donosi Kronika jednog postojanja?
Donosi „Tugu“, „Lutanje“ i „Svršetak“ (tri poglavlja) u kojima se prisjećam mnogo toga što sam proživjela, od djetinjstva pa do trenutka u kojemu sam prije dvije godine postala baka. U stihovima je moja obitelj, ali i brojne druge obitelji, s kojima se isprepleo moj život. Tu su moji doživljaji i emocije u interakciji s bližnjima, tu su prijatelji, poznanici, tu su moji učenici sadašnji i bivši, u toj knjizi nalazi se, kako i sam naslov kaže, moje postojanje.
Nastaje li kakva nova književna poslastica u Vašoj radionici? Hoće li nas možda iznenaditi kakav roman?
Trenutno u svojim zapisima imam nedovršenu zbirku kratkih priča, treba mi još neko vrijeme da te priče organiziram u cjelinu na način kojim ću biti zadovoljna, a tek zatim mogu razmišljati o njihovu predstavljanju javnosti. Što se tiče romana, trenutno smatram da nisam dorasla takvom izazovu, ali ako se u budućnosti odvažim na taj poduhvat, pretpostavljam da će tema opet biti prošlost. Što sam starija, sve me više zanimaju davna vremena.
Razgovarala: Marina Mađarević
Foto: Gradska knjižnica i čitaonica Virovitica, Grafoprojekt Virovitica
Comments