Jedan od zasigurno najjačih aduta našega maloga grada svakako je Kazalište Virovitica. A kako i ne bi bilo kad u njemu igraju sjajni glumci! Prepoznatljivo lice virovitičkog teatra svakako je Blanka Bart, nagrađivana umjetnica koja je svoj kazališni život započela kao osnovnoškolka, prvu ulogu odigrala je u Ogrizovićevoj Hasanaginici 1970. godine, a nastavila igrati do današnjih dana – i to, poprilično uspješno jer je upravo Blanka slavodobitnica dodjele Nagrada hrvatskog glumišta 2021. godine i vlasnica kipića za najbolju glumicu, koji joj je priskrbila predstava „Alabama“ (redatelj Dario Harjaček, autor teksta Davor Špišić). O kazalištu i umjetnosti razgovarali smo s Blankom Bart.
Kako je počeo Vaš kazališni put?
Sretna sam što mogu reći da je moj kazališni put nalik u jednostavnijem obliku ostvarenju američkog sna. Došla sam u kazalište s 14 godina kao šaptačica kao pomoć svim mojim lijepim i zgodnim prijateljicama koje su igrale dvorske dame u Pepeljugi. Šaptala sam i iduću predstavu, to je bila čuvena Hasanaginica, a onda se jedna glumica razboljela i ja sam stala na scenu i ostala na njoj pola stoljeća.
Oduvijek se divim Vašoj skromnosti, jednostavnosti, pristupačnosti.... Kako ste uspjeli djelovati kao glumica, a ipak ostati prizemni?
Bojim se da se ne bi baš svi složili s Vama, ali trudila sam se biti takva. Svijet glume je čarolija, uvijek se morate truditi da budete netko drugi , što više biti netko drugi i tako ćete napraviti bolju ulogu, ali to je svojevrsna zamka, morate postaviti granice koje su doduše vrlo tanke da se uvijek možete vratiti sebi i ostati svoji. Ne smijete nikada zaboraviti tko ste, otkud ste i držati se toga. Bijeg u neki drugi lik olakšava život, ponekad vas liječi, ponekad vas rastuži ili razveseli, ali kad skinete kostim opet ste to samo vi sa svim svojim problemima, radostima, s vašim životom.
Koje značenje za Vas ima kazalište?
Kazalište je moj život, doslovno, moja obitelj, mjesto gdje se osjećam sigurno. Ponekad sam u njemu bila puno više nego kod kuće, a s kolegama više nego s roditeljima ili mužem. Proputovala sam dosta svijeta, upoznavala ljude, pozornice, gradove i mislim da je to jako puno. To je mjesto gdje mogu biti svoja i gdje mogu dati jako puno sebe, a moram priznati da sam puno i dobivala natrag.
Što to ima Virovitica, a nemaju zagrebačke, osječke, riječke i druge kazališne scene?
Virovitičko kazalište je najmanje profesionalno kazalište u Hrvatskoj, ima dug put od 77 godina kontinuiranog rada. Već sam maloprije rekla kako smo uigrani kao obitelj, slavimo premijere, rođendane, svađamo se i volimo, ali još uvijek smo zajedno. Imamo publiku koja nas vjerno prati, gradske oce koji nas podržavaju, imamo mlad naraštaj glumaca koji jedva čekaju da se zaposle i rade ovdje.
Ključno pitanje svih pitanja koje treba postaviti svakom glumcu i glumici: kako pamtite tekst? Postoji li kakav trik?
Tekst uglavnom učimo na probama, a kako vrijeme odmiče i pomalo starim, učim ga često i kod kuće. Ja nemam nikakav trik za učenje, ali ono što najčešće glumci govore da tijelo pamti pokazalo se vrlo istinitim jer kad se dovedete u situaciju i na neko mjesto na pozornici tekst dolazi lakše nego kad šećete ulicom.
Na koje načine ulazite u lik?
U lik se ulazi neprestanim iščitavanjem teksta, razgovorima s režiserom i kolegama. Rado prihvaćam sugestije, ali u svakom tekstu koji igram zapravo tražim bar jednu rečenicu koju ću prepoznati iz svog osobnog iskustva „i prepoznam je“ i iz nje mi je lakše prepoznavati i druge rečenice pa samim time prepoznati i karakter osobe koju ću igrati. Dodatni pomoćni elementi su kostim, frizura, šminka, glazba koja vas ponese ili utiša, svjetla koja podižu raspoloženje ili vas uvuku u mrak. I sve to kad se dobro poklopi ne mora značiti da ste napravili dobru ulogu, važan je onaj vaš nutarnji osjećaj prepoznavanja.
U jednom televizijskom intervjuu spomenuli ste kako ste se prilikom postavljanja predstave „Alabama“ dobrano naplakali i kako su emocije bile na vrhuncu.
Alabama je za mene posebna predstava s izuzetno tužnom pričom u kojoj kolegica Lančić i ja igramo majke koje su izgubile svoju djecu. Njena kćer je ubijena, a moj sin je ubojica. Prvih tjedan dana čitaćih proba nas dvije nismo mogle prestati plakati. Svaka rečenica je izazivala nalete emocija i neprekidno plakanje. Tek nakon nekih desetak dana smo ih uspjele normalno izgovarati s dovoljno suza da izrazimo emocije, a da nas publika čuje i razumije. Tu predstavu još uvijek igramo, još uvijek nam je draga i još uvijek plačemo. I ona i ja.
Što je s oproštajem od lika? Je li teško odvojiti se od lika kada predstava bude odigrana?
Ovo je prvi put da mi je netko postavio ovakvo inteligentno pitanje o kojem nisam razmišljala do sada. One odlaze polako kako su i dolazile, više sreće donose kad dolaze, a manje tuge kad polako nestaju jer znaš da iza sebe ostavljaš nešto što je tebi bilo jako drago, ali ne možeš ga zadržati čitav život jer već sutra čeka nova uloga. Dogodi mi se da hodam ulicom i sjećam se starih tekstova, dogodi mi se da pomislim ponekad da sada plačem kao Ruža ili se smijem kao Fjokla iz Ženidbe. Nakon toliko izrečenih tuđih rečenica sad su sve one zapravo moje. Tako da zapravo nijedna uloga ne ode do kraja iz moga života, one su ja i ja sam one.
Imate li Vi svoje uzore u svijetu kazališta? Čije predstave rado pogledate?
Kako ja nisam akademska glumica čitavog života sam se bavila zapravo učenjem i radom na sebi. Nikada nisam mislila da ću biti ikada kao neki od mojih uzora u mladosti. Moram priznati da su mi najveći uzori bili moji kolege od kojih sam najviše naučila. Među njima je bilo i puno mladih kolega s kojima još uvijek rado surađujem i još uvijek učim.
Jeste li se okušali u pisanju?
Ne.
Nekoliko puta pojavili ste se i na malim ekranima. Gdje je lakše igrati: u kazalištu ili u serijama?
Za mene nema dileme: kazalište je moj medij. Imala sam nekoliko filmskih izleta, ali nisam se snašla u tome. Ne prepoznajem film kao nešto svoje.
Kako primate kritike?
Vaše jako rado i lijepo. Kad sam bila mlada bilo me je lako povrijediti, bila sam jako nesigurna. Sad se već nosim dobro sa svima. Ponekad pazim i tko nešto govori o meni.
Koja Vaša predstava Vam je najdraža?
Ima ih puno, sada ću izdvojiti nekoliko jer, naravno, moram: Višnjik, Alabama, E, moj Pinokio, Zima jednog lava, Trinaest prozora, Bijela kuga, 2:14.
Postoji li veza čitanja i glume?
Naravno. Velika veza. Naučila sam čitati s 5 godina. Član sam Gradske knjižnice od osme godine. Kroz ruke su mi prošle tisuće knjiga, a stotine i stotine sam ih pročitala. Čitanjem čovjek upoznaje sebe, upoznaje svijet, ljude, razvija empatiju ili mržnju, budi u sebi čak i ono što misliš da nemaš. Možeš knjigu pročitati ili je baciti, ali moraš je imati u ruci. To je nezamjenjiv osjećaj, a tako je i sa svakim novim tekstom koji dobijem u ruku. Opet ga moram čitati i čitati da bih konačno shvatila što je pisac htio reći, kakva bih ja to osoba trebala biti, što ta osoba treba značiti publici, ima li kakvu poruku za nju. te rečenice koje neprestano iščitavate moraju kod ljudi koji vas gledaju isto kao i kod vas izazvati emocije, bili vi kakav god karakter na sceni morate im imati nešto za poručiti, voljeli oni vas ili ne. Morate do njih doprijeti.
Koje biste savjete ponudili mladim glumcima koji tek prave svoje prve kazališne korake?
Kako ja s velikom većinom mladih glumaca još uvijek radim, oni se svakodnevno naslušaju mojih poruka i pouka, ali najčešće im govorim da moraju puno čitati i puno raditi. Rad je ono što nas oblikuje, predstavlja velik dio našeg života, glumačkog pogotovo. Moraju biti strpljivi jer svaki trud se na kraju isplati. Tako i ja pred kraj svoje karijere imam na polici jednu veliku nagradu koju osjećam kao priznanje svom cjelokupnom glumačkom radu. Za tu nagradu radila sam čitavog života i zahvaljujem svim svojim kolegama što su mi pomogli da dođem do nje i s njima je dijelim. Svima mladima želim dobrodošlicu u virovitičko kazalište jer ovdje se stvarno radi, a tko zna možda i njih čeka Nagrada hrvatskog glumišta.
Razgovarala: Marina Mađarević
Fotografija: Kazalište Virovitica
Comments