Lijepa bješe ta godina kada nam se prva knjiga objavila zahvaljujući Miji Pavelku i njegovom „Mikešlandu“ te dakako, suradnicima i autorima lipi mikeški' pisama, Natalije Vidak i majstorskih fotografija Olivera Bešića potvrđenih uredništvom Izabele Babić kojima smo napravili i umjetnički krug zatvorili našim „Ul'cama i mostovima sjećanja, tragovima zavičaja“. Bješe to prvi „Tri u jedan“ posloženi uradak kojim smo dočarali naš grad, to jest njegovu zapadnu stranu vezanu na Ođenicu. Već sam bio član Gradske knjižnice i čitaonice iz koje sam u to vrijeme redovito posuđivao audio sadržaje te tu i tamo neke knjige domaćih autora koje bi mi se svidjele ali i onih koji su se svojim uradcima k nama dolazili predstaviti. No, ipak sam najviše zalazio zbog zanimljivih razgovora s korisnicima koji su svakodnevno listali dnevne tiskovine i onda sve živo komentirali te sudjelovali u, katkada, žustroj i bučnoj raspravi. U ta neka dopodnevna doba između osam i devet, deset sati u taj prizemni prostor povremeno bi se iz pravca ulaza znala ušetat' ravnateljica Višnja Romajeva koja bi nas živahne i glasne, mirno i lagano, ispod oka promotrila priupitavši za pultom djelatnika, kakva je to galama? a potom bi nešto potiho promrmljala, na što bi se mi, zaigrani govornici, kao miševi pred mačkom utišali i s pola gasa debate nastavili ne znajući je li koga ravnateljica „snimila“ ili zapamtila i to je bilo sve.
Landrajući po gradu i kroz njegovu promenadu ponekad bih znao naići na ravnateljicu ali se nismo pozdravljali iako bih joj ravno u oči ''bacao'' pogled prvi a ona bi sitna i lagana koraka samo prošla „ko pored turskog groblja“ sa očima na pola otvorenim ili do pola zatvorenim gledajući svoja posla izgledajući kao kakva velegradska primadona. A onda se najedanput sve promijenilo kada sam s Mijom na dogovor oko spomenute knjige došao u njene knjižničarske odaje. Čim nas je vidjela, odmah se oduševila kao da je unaprijed znala sve moje dotadašnje zapise, djela i biografske crtice kojih je već bilo po portalima i novinama te nekim drugim tiskovinama ali najčešće pod pseudonimom ili s inicijalima. Nakon izdavačeva kratka uvoda odmah je predbilježila deset komada knjiga a da ju nije ni prelistala?! Promotrivši samo njenu naslovnicu rekla je: „Ovo je sjajno!“ Potom me oduševljeno pohvalila kako joj je jako drago da se konačno netko domaći Viroviticom bavi; njenim ulicama, toponimima, objektima, ljudima i mikeškim govorom usput dogovorivši termin da ćemo se baš na sam Dan grada s knjigom predstaviti. Poslije tog kratkog susreta bio sam sretan poput malog djeteta i zadovoljan što me je ravnateljica prepoznala i sve autore podržala te na rastanku potaknula da sve što imam za reći obavezno negdje i objavim, kao da je kakva pretkazivačica mojih osobnih planova i događanja?!
Od tog kratkog, poslovnog i sudbonosnog susreta ništa više nije bilo isto kao prethodno i sve se preokrenulo unutar mene i između nas dvoje. Ravnateljice, za koju su mi govorili da je katkada teška i mušičava, i mene kao budućeg zapisivača, kroničara, baštinika, kritičara i autora članaka koja se nalaze najčešće na portalima i u nekim posebnim novinama. Čija je prva knjiga rasprodana a još uvijek ima onih koje zanima iako je otad prošlo pet i pol godina.
Svatko je od nas satkan od krvi i mesa i ima svojih mana kao i onih loših odluka i dana kada ne prepoznaje ni samoga sebe, zbog čega se nekome svidiš, nekoga razočaraš ili u nečijem oku ispadneš prosječan te svakako i mizeran a bude i onih koje sam otkantaš zbog različitih razloga ili iznuda. No, kako god bilo i koliko god nas život milkio i pazio ili šamarao i gazio te vadio i potapao sjećanja na Višnju ostat' će uvijek pozitivna, radosna i ponosna što je mnogima širom otvarala vrata svojih knjižničarskih odaja i ostalih prostora u našoj, i nekada njenoj, Srebrnoj katedrali duha, druženja i umjetnosti koju su, gle čuda i bezumlja, najnoviji građevinski radovi zaklonili od svjetlosti sunca i prozračnosti uma a poznajući ju kao umjetnički nastrojenu, postojanu i srčanu dalekih pogleda, ona bi takvo što teška kapka i još teža srca promatrala i prihvaćala.
U međuvremenu, zahvaljujući spomenutoj promociji u knjižnici a onda i u Češkom domu, Dnevnom boravku GDCK-a i Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu sam upoznao Rudija Vanđiju i njegovu fotografsku zbirku ali i dobio na poklon njegov posebno dragocjen i zanimljiv katalog portreta poznatih sugrađana i svehrvatskih likova među kojima se smiješio portret naše Višnje te još dvadesetak osoba ovog našeg vrsnog i samozatajnog fotografa bez čijih slika bi nam bila dobrano osiromašena baština ali i ona svakodnevna, društvena i kulturna ostavština koju je Rudi svojim okom, stavom i aparatom zabilježio u različitom prostoru i vremenu. Oduševljen fotkama predložio sam mu suradnju gdje bih nadopisao svoje misli, asocijacije ili jednostavne, vesele komentare ispod portreta ali ta suradnja i ostvarenje se, nažalost, još nije dogodila. No, unatoč tome, evo te fotografije koja nam zorno dočarava i kazuje sve do sada zapisano i to onako istinski ambijentalno. Pravo ženstveno i umjetnički šareno sa slikama na zidu i ikebanom na radnom stolu gdje je Višnja bila ta koja se uvijek svojski i poštenski trudila prilikom promocije svakog domaćeg, virovitičkog ili zavičajnog umjetnika u njenoj Knjižnici kako se prema svima nama lijepo i ugodno te podupiruće odnosila i za to joj veliko hvala.
Pamtit ćemo njene nadahnute i poticajne govore povodom otvaranja raznih događaja kojima nas je obogaćivala svojom stručnošću, govorništvom i spontanošću kojom bi se ponekad i zanijela, ali i tada je bila posebna jer se sve završavalo gospodski otmjeno i s osmijehom…
Dražen Bunjevac
(fotografija: Rudi Vanđija)
Comments