Virovitička književna scena dobila je novo ime kojim se može pohvaliti. Naime, u listopadu 2022. godine u Nakladi Redak objavljen je prvi roman virovitičke pedagoginje i nastavnice hrvatskoga jezika Elizabete Majstorović. Riječ je o romanu za mlade s osobitim naglaskom na odrastanje i ljubavnu tematiku. Ovo nije prvi literarni ostvaraj mlade autorice. Iza nje već je nekoliko uspješnih književnih natječaja, a osobito joj je drag Međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču 2021. godine koji je organizirao Ogranak Matice hrvatske u Virovitici. Upravo je u digitalnom zborniku nastalom u sklopu navedenoga natječaja objavljena njezina priča „T u srcu“. S autoricom smo razgovarali o romanu prvijencu, pisanju i planovima za neke buduće tekstove.
Vrlo hrabro svoj književni opus započinjete romanom, i to romanom koji obilježavaju „Bljeskovi“. Naime, to je i naslov Vašega prvijenca. Možete li nam otkriti o čemu se radi?
„Bljeskovi“ su prije svega roman o odrastanju. Glavna junakinja Vanesa je srednjoškolka koja u odnosima sa svojim prijateljicama i dečkom u kojeg je zaljubljena zapravo upoznaje sebe, svoje snage i slabosti, svoje vrijednosti, uči što joj je uistinu važno u životu i uči voljeti sebe. Iako bi se moglo reći da su „Bljeskovi“ ljubavni roman, rekla bih da to nije tipičan ljubavni roman.
Kad ste osjetili želju i potrebu za pripovijedanjem Vanesine i Danijelove priče i kako je tekao sam proces pisanja?
Ne sjećam se kada sam točno odlučila ispričati Vanesinu i Danijelovu priču, ali sjećam se da su mi se određene ideje javile kada sam, radeći kao učiteljica hrvatskoga jezika u jednoj osnovnoj školi, bila razrednica jednom osmom razredu, s kojim sam ostvarila jako lijep i otvoren odnos. Razgovarala sam s učenicima o svakakvim temama koje su njima bile aktualne, a neki od njih su mi se i povjeravali. Razgovarajući s njima, osjećala sam kao da se i sama vraćam u tinejdžerske godine i prisjećam se onoga što mi je u toj dobi zaokupljalo misli. Razmišljajući o poteškoćama i problemima s kojima se suočavamo u toj dobi, počela sam graditi likove i smišljati prepreke s kojima bi se mogli suočiti. Tako sam izgradila Vanesu i Danijela. Proces pisanja tekao je vrlo isprekidano, dugo sam imala dijelove teksta koje je trebalo nekako sklopiti u cjelinu. Unazad otprilike godinu dana uhvatila sam se ukoštac s tim dijelovima i pretvorila ih u roman. Zatim je slijedilo ponovno iščitavanje teksta i prepravljanje onoga što mi se činilo nedovoljno dobrim ili neuvjerljivim.
S obzirom na to da je tekst namijenjen mlađoj čitateljskoj publici, čitateljima koji proživljavaju svoje formativne i najosjetljivije godine, koliko je bilo izazovno iznijeti tekst na tinejdžerima blizak način?
Zapravo, rekla bih da je roman namijenjen mladima, ali i odraslima koji žele na neki način promišljati o svojoj prošlosti. Mislim da je i stil pisanja iz tog razloga pomiješan. Dijelom sam se trudila vratiti u svoj adolescentski um, a tu su mi uvelike pomogli moji stari sačuvani dnevnički zapisi, a dijelom sam ubacila i promišljanja o prošlosti iz takoreći odrasle perspektive. Moram priznati da nisam sigurna koliko sam uspjela prilagoditi stil pisanja mlađoj publici, za to ću morati pričekati njihovu povratnu informaciju.
Koliko Elizabete ima u ovom romanu?
Ovo je pitanje kojeg sam se pribojavala od trenutka kad je knjiga izašla. Priznajem da ima dosta Elizabete, nisam mogla pobjeći od vlastitih osjećaja i iskustava, ali ne bih rekla da je riječ o autobiografskoj priči. Mislim da je Vanesa čak u mnogočemu hrabrija i mudrija od Elizabete, barem one mlade Elizabete. Pokušala sam uklopiti svoje iskustvo u priču kako bih dobila na uvjerljivosti, ali ipak je to na kraju krajeva samo priča.
Kad se prisjetite svojih tinejdžerskih godina, koliko Vam je knjiga pomagala u svakodnevnim izazovnim situacijama?
Iskreno, u tinejdžerskim godinama nisam tražila pomoć u knjigama. Čitanje mi je bilo ili obveza, ako je bila riječ o lektiri, ili razonoda. Najviše sam voljela čitati krimiće i to mi je bio jedan od oblika zabave. Rijetko kada sam u knjizi pronašla nešto s čime bih se poistovjetila. Možda nisam došla u doticaj s pravom knjigom u pravo vrijeme.
Imate li književne uzore koji su Vam pomogli u oblikovanju likova?
Ne mogu reći da me neki autor posebno inspirirao u oblikovanju likova, ali imam naviku tijekom čitanja promišljati o autorovu stilu pisanja, procjenjivati što mi se kao čitatelju sviđa, a što ne. Kad naiđem na opis lika ili nešto drugo što smatram dobro napisanim, često pomislim: „Ovo je dobro, mogla bih pokušati nešto slično u svome pisanju.“
U kojim se žanrovima pronalazite?
Moram priznati da se još uvijek tražim, nisam pronašla žanr za koji bih mogla reći da mi najbolje leži. Jedino što sam sigurna je da sam se pronašla u prozi. Pokušala sam pisati i poeziju, ali nije mi se svidio rezultat.
Pišete li i dalje? Nastaju li novi tekstovi?
Da, pišem i dalje, imam nekoliko započetih tekstova. Sljedeća knjiga najvjerojatnije će biti zbirka kratkih priča, u nastajanju je.
Razgovarala: Marina Mađarević
Fotografija: Elizabeta Majstorović
コメント