U godini 80. obljetnice smrti velikoga Franje Martina Fuisa virovitička učiteljica Marina Mađarević napisala je kratki monolog u kojemu je pokušala obuhvatiti bogati život virovitičkoga pustolova, empatičnoga borca za čovjeka, prirodu i slobodu.
(Na scenu ulazi lik s kapom i šalom. Gura starinski bicikl. Zviždi. Krene pa stane. Nasmiješi se publici.)
Ime: Franjo.
(zazviždi i napravi korak)
Krsno ime: Martin.
(zakorači, parkira bicikl, s rukama u džepovima priđe bliže publici)
Prezime: Fuis. Za lancmane Fra Ma Fu. Ne znate šta divanim? Lancman, to j' zemljak, kolega, prijatelj. Tak' se veli u našoj Virov'tici. Nisam Kinez, kak' s' neki mislili! Znate di j' Virov'tica? Tam' di žive Mikeši. Kažu da s' to malo zaguljeni ljudi, uvik bi se nješta svadli i pregovarali, al ni tak. Ima tu svakakog svita, al dobri s' to ljudi. A Mikeške? Još bolje. (nasmiješi se i namigne).
Ja sam vam rođen u Kozjoj Glavi hiljadu devetsto osme, 14. studenog novembra. Jerume, kad je to bilo… Vidim da me mnogi od vas gledaju ko moja nacifrana krava Šarulja čordaša pa ć' bolje divanit da me razumite.
Eto, ja sam taj i taj, rođen 1908. u današnjem Golom Brdu, tamo iza Podgorja i Svetog Đurđa. U Virovitici se danas mojim imenom zove i ulica kod groblja koja gleda na najljepša brdašca Virovitice. Tuda sam se pentr'o i lunj'o s mojom braćom, najčešće sam. Sanjario sam o svijetu. Čudesna je ta naša kugla zemaljska. (okrene globus ispred sebe pa sjedne.) Toliko zemalja za upoznati, cesti za skitati, misli za maštati…. (zamisli se) Sloboda je bitna za čovjeka, znate. Jednom sam ko mali dečkić kliznuo iz očevih ruku i ravno pred medvjeda. Bio je okovan lancem, a oko njega plesali krezubavi Rom s violinom i mlada Romkinja koja je udarala bičem o pod i vikala „Igraj, medo, igraj!“ Sirota životinja na svaki puc bičem je skakala u zrak, a ja sam već tada znao – nije to život. S trinaest godina i sam sam odlučio razbiti svoje lance. Pobjegao sam s cirkusom, proputovao zemlju. Čišćenje izmeta i nije bio neki posao, ali barem je karta za put bila jeftina. Kad sam se vratio natrag, rekli smo pa-pa Kozjoj Glavi i odselili se u Zagreb. Tu sam se školovao, postao novinar. Kad mi je opet postalo dosadno, opet sam pobjegao. Bio sam fakin, šta ću. Jednoga dana sam uzeo svog vjernog vranca, suputnika, svog starog „beciklina“ i krenuo. Proputovao sam tako Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju, vidio brda, doline, rijeke i potoke, kupao se s patkama, gaće prao u rijeci i užinao s ljudima. Shvatio sam da je nekima život majka, a nekima maćeha. I dobro pjeva onaj neki vaš moderni bend: „Bože, čuvaj Ti, naše golubove i sirotinju…“ I meni je bilo žao sirotinje. Kad sam se vratio u Zagreb, rodila se ideja: „Valjalo bi se preobući i poći s tim ljudima u skitnju. Valjalo bi iznijeti pred svijet njihove živote, nevolje i radosti!“ Zavirio sam među njih, ma postao dio njih koji nisu imali sreće, bogeca koji snivaju pod otvorenim nebom, onih koji nemaju ni kuće ni zidove, ali srca… Hej, srca su im nenadmašna. Podijelili bi s tobom i onu suhu koru kruha koja im je jedina ostala. Molio sam se, dugo sam se molio Bogu da mi upravo tu njihovu ljudskost usadi i kad sam postao suprug i otac svojoj kćeri, i kad sam pisao romane i stripove s prijateljem Maurovićem, i onda kada je „fraščika vel'ka na Mikeša sjela“ pa sam u vodama Plitvičkih jezera vidio svoj kraj.
No ništa, lancmani moji, ništa mi nije ostalo svetije i srcu draže od tih naših virov'tičkih zelenih brda i misli da ta moja sloboda – to je čovjeku bitno. Svoja lutanja ne bih dao, ma ne bih se s carevima htio mijenjati. I kako sam jednom zapisao, jer ja ipak jesam zanat u pisarni puta i šume stek'o: „I sve mi se čini da sam putnik s pastirskim štapom u ruci. Ili možda nekakav ludi sanjar koji doživljava jednu od najljepših priča koja je ikada ispričana.“ Bogdaj!
(podigne ruku za pozdrav, sjedne na bicikl i krene pedalirati uz pjesmu: Ajde, Kato, ajde zlato, ajde sa mnom celer brati…)
Virovitica, siječanj 2023.
Autorica: Marina Mađarević
Yorumlar