Ove godine obilježit ćemo stotu obljetnicu rođenja Milana Nikolića, poznatoga virovitičkoga autora kriminalističkih romana. U čast ovoga događaja, zaprimili smo priču učenice OŠ "Ivan Goran Kovačić" Zdenci Samante Vida. Ova kriminalistička priča sudjelovala je na ovogodišnjoj županijskoj smotri LiDraNo, a uz suglasnost Samantinih roditelja i mentorice Mirjane Dadić-Kraljik objavljujemo je na našoj mrežnoj stranici.
Déjà-vu
Budi me u noći buka koja dopire izvana. Napuštam spavaću sobu i odlazim na balkon. Pažnju mi privlači svjetlo u stanu nasuprot mom. U daljini kroz zastor vidim dva obrisa. Muškarac i žena izlaze na balkon. Svađaju se. Muškarac čvrsto drži ženine ruke. U nastojanju da se oslobodi, žena pada preko balkonske ograde s 8. kata zgrade. Vrisak i udarac nedugo zatim. Njezino nepomično tijelo leži na pločniku u lokvi krvi. Pogledom se vraćam na balkon na kojem se i dalje nalazi muškarac u kasnim tridesetima. Gledam ga u nevjerici skamenjen viđenim prizorom. Muškarac upire prstom u mene. Zatim u sebe, pa opet u mene. Nešto mi govori. Usne se miču, ali do mene ne dopire niti jedna riječ.
– Što nije u redu, Ivane? ̶ upitala me supruga Mila zabrinutim tonom. Okrećem se prema njoj upirući prstom prema susjednom balkonu. – Draga, pogledaj! Tamo…Tamo preko…Na onom balkonu…Čovjek…Žena… – pokazivao sam na balkon te na pločnik, ali čovjeka i žene nije bilo. Pokušao sam objasniti što sam vidio. Glas mi je podrhtavao. Bio sam vidno potresen.
– Ivane, smiri se. Pogledaj nema ništa. Uđi unutra. Hladno je. Skuhat ću ti čaj za smirenje. –
Ostao sam sam na balkonu još neko vrijeme. – Je li ovo bilo stvarno? – pomislio sam.
Ulazim u dnevni boravak. Na stolu me već čekao Milin poseban čaj koji mi je uvijek kuhala kad bih bio pod stresom.
Prošla je godina dana od te noći. Sve više me obuzimala tjeskoba kao da se u meni odvijao tajni rat. Počeo sam posjećivati doktore u bolnici u kojoj je Mila radila. Očajnički sam htio znati što sa mnom nije u redu. Doktori su bili ni od kakve koristi. Njihova razilaženja u mišljenjima dovodila su me na rub ludila. Tri mjeseca pretraga, obilaženja raznih stručnjaka, psihijatara izluđivalo me. Dignuo sam ruke od svega. Doktori su rekli da je najvjerojatnije sve stvar psihe. Mila je sve to vrijeme bila uz mene dajući mi potporu, hrabreći me kako će sve biti u redu.
Jedne srijede Mila se, kao i uobičajeno, spremala za noćnu smjenu u bolnici. Dan je bio kao i svaki drugi, a moje stanje i dalje nepromijenjeno.
– Ivane, ako me budeš trebao, nazovi me. Može? – rekla mi je Mila na odlasku. Pokušao sam zaspati, ali je bilo nemoguće. Sjetio sam se da bih mogao skuhati čaj za smirenje. Započeo sam potragu otvarajući sve i jedan kuhinjski ormarić. U zadnjem ormariću nalazili su se čajevi u malim metalnim posudama. Nisam znao točno koji je Mila koristila pa sam krenuo eksperimentirati.
Nijedan nije imao okus kao njezin čaj. Međutim, privukla mi je pažnju bijela posudica u dnu ormarića.
Uzeo sam je i otvorio. U njoj su se nalazili tamnozeleni listići prekriveni bijelim kristalićima. Zaintrigirali su me ti kristalići. Naposljetku je ova zanimljiva kombinacija urodila plodom. Bio je to taj čaj. Ali nešto mi nije dalo mira. Pojavio se tračak sumnje, a s njim i onaj unutarnji glas: – Ti kristali…Taj čaj…Što je to? – Sumnja će biti ubrzo opravdana.
Sutradan se ujutro Mila vratila iz noćne smjene. Budući da nisam mogao spavati, čuo sam otključavanje vrata i njezine korake hodnikom. Ustao sam, lagano odškrinuo vrata spavaće sobe. Mila je bila u dnevnom boravku. Razgovarala je s nekim. To nije bio običan razgovor. Razgovor je vođen tiše nego inače.
– Da, dogovoreno…Ma ne, on ne zna...Reći ću ti kad se vidimo… Sve ide svojim tijekom. Rekla sam ti da moraš biti strpljiv… Ne, ne mogu ubrzati situaciju. Radim na tome. Moraš me razumjeti… –
Stajao sam nepomično prisluškujući njezin razgovor sav u nevjerici.
– Mila…- izgovorio sam njezino ime poprilično glasno. Htio sam se suočiti s njom. U tom sam trenutku osjećao ljutnju, tugu, razočaranost.
– Izdala me žena kojoj sam pružio sve. Zašto? – pomislih.
Mila i ja gledali smo jedno drugo. Susret oči u oči pratila je tišina.
Sa suzama u očima prišao sam joj. – S kime si razgovarala, Mila? – pitao sam ju.
Mila je stajala nepomično gledajući me u oči dok joj je u ruci još uvijek bio telefon.
– Još jednom ću te pitati s kime si to razgovarala…Odgovori! – viknuo sam. Mila se na moje riječi stresla. Nikada me nije vidjela ovakvog.
– Pa…s prijateljicom…Vezano je… Ivane, volim te! –
– Prestani mi lagati! Sad pričaj! – povikao sam čvrsto je uhvativši za ramena. Mila je briznula u plač koji se kasnije pretvorio u histeričan smijeh. To nije bila žena koju sam znao ili je sve ovo bila dobro uigrana predstava.
– Gušiš me! Ovaj brak me guši! Osjećam se kao u zatvoru! Pusti me na miru! – vikala je. Nisam mogao vjerovati. Čvrsto sam je zgrabio za ramena i počeo tresti.
– Ovaj brak te guši? Jesi li me imalo voljela? Sve sam ti dao! – vikao sam najglasnije što sam mogao.
Mila se u tom trenutku otrgne i uputi prema balkonu govoreći: – Treba mi zraka. – Njezine su zadnje riječi bile okidač. Nisam se više mogao kontrolirati. Krenuo sam za njom, zgrabio za ruke, unio u lice tražeći objašnjenje. U želji, da se oslobodi mog stiska, Mila gubi ravnotežu i pada. Pokušao sam je uhvatiti, ali nisam uspio. Njezino je nepomično tijelo ležalo na pločniku u krvi. Počeo sam se nekontrolirano tresti. Nisam znao što ću. Hvatala me panika.
Tada sam vidio čovjeka kako stoji na balkonu nasuprot našem. Gledao je prema meni.
– Nisam kriv! Sama je pala! – pokušavao sam objasniti. Čovjek je stajao nepomično. Sve mi je u tom trenutku izgledalo nekako poznato. Déjà-vu? Događaj od prije godinu dana i čovjek na balkonu, zar sam to bio ja?