Bili smo prijatelji u druženju, kolege u stručnom zvanju i zanimanju i suradnici u društvenom i kulturnom djelovanju. Naša suradnja bila je zavičajna. Mirko Kovačević je bio spiritus movens Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, pupčano vezan za Viroviticu. Vjerni Rodoljubaš posvetio je stogodišnjem virovitičkom Hrvatskom pjevačkom društvu svoje stihove pod naslovom Krajolici pjesme, a za 135.obljetnicu objavio je u Zavičaju pregled povijesti HPD Rodoljub.
Sjećam se prvog susreta s Mirkom devedesetih godina u Dvorcu (Pejačević) gdje je tada bio smješten Rodoljub u susjedstvu Muzeja, Matice i Knjižnice. Razgovarali smo o povijesti grada Virovitice i proslavi 750.obljetnice Zlatne bule 16.studenoga 1992. kada je Rodoljub nastupio u Lisinskom.
Važno je napomenuti da je Mirko srednju školu te studij hrvatskog i latinskog jezika završio u Zagrebu gdje se i zaposlio. Značajni dio svoga radnog staža stekao u INI. Strina INA, kako je govorio, prije nego što su je preuzeli Mađari, djelovala je i na kulturnom području. Bio je referent za kulturu i urednik Biblioteke INA u kojoj je objavljena knjiga putopisa Matka Peića pod simboličnim nazivom Crno zlato. Bila je predstavljena u našoj Gradskoj knjižnici 2004.godine (u Dvorcu) i na toj priredbi po njegovoj želji svirali su Rodoljubovi tamburaši.
Mirko Kovačević je često dolazio u Viroviticu, ponekad u društvu također poznatog našeg zavičajnika Mike Kolesarića, sveučilišnog profesora (sada emeritusa). Nakon posjeta rodbini, prijateljima, Rodoljubu, Knjižnici ili Matici, uobičajeno je bilo druženje kod Martina u vikendici u Golom Brdu.
Mirko i Miko pozivali su pak Virovitičane u Zagreb gdje su se u prostorijama Zavičajnog društva koje su se nalazile u Ininoj zgradi u Gajevoj, zatim u Hrvatskom saboru kulture u Zvonimirovoj, gdje je Mirko bio zaposlen i gdje su se održavane različite priredbe koje bi završavale ugodnim domjenkom.
Na našim druženjima razgovaralo se i raspravljalo o zbivanjima u gradu: o kazališnim predstavama, izložbama i koncertima, o Virovitici nekad i sad, o rušenju i obnavljanju, dakle o zavičajnim temama.
Istaknuo sam već kako se Mirko bavio virovitičkom glazbenom tradicijom, a pozorno je pratio i slikarsko stvaralaštvo (osobito Bernarde Idžojtić). Književnost ga je ipak najviše zaokupljala. Bio je član Društva hrvatskih književnika. A poezijom je trajno obilježen. Stihove je često pisao nadahnut zavičajem. (Dvije njegove stihozbirke: Čežnjive daljine; Prisne, razborite i poneka crnozlatna tiskane su u Virovitičkoj zavičajnoj knjižnici u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Virovitici.)
S oduševljenjem je prihvatio sudjelovanje u projektu Virovitičke zavičajne čitanke. U poticajnim razgovorima tim povodom te u predradnjama koje smo obavili (u pretraživanju knjiga, časopisa i novina) iskazana je potreba cjelovite Virovitičke bibliografije. Uz to, dakako, valja istražiti i životopise autora tekstova, ali i drugih značajnih zavičajnika te u posebnim izdanjima predstaviti likove i djela znamenitih i zaslužnih Virovitičana.
Sva takva istraživanja i svekolika prikupljena građa mogla bi poslužiti za Virovitički leksikon.
Želim vjerovati da to nisu samo maštarije zanesenjaka i nadam se da entuzijasti, poglavito mlađi i ambiciozni prihvate navedene vrlo zahtjevne i dugoročne projekte. Digitalizacija pruža neslućene mogućnosti. Optimistička je nedavna vijest o institucijskom pokretanju društvenih istraživanja u našoj županiji, budući da u takvim poslovima mora sudjelovati ekipa stručnih suradnika te strpljivo raditi godinama i desetljećima.
Mirko je radio neumorno, ali bio je opterećen službenim zadaćama u Hrvatskom saboru kulture. Informatičku potporu tražio je od mlađih, kao većina nas starijih. Zato je ponešto odgađao za mirovinu. Općenito mislimo kako je u mirovini obilje vremena pa ćemo dovršavati ono što što smo započeli. Međutim valja uzeti u obzir i zdravstvene poteškoće.
Navodim to kako bismo lakše shvatili Mirkov slučaj. Bio je mlađi od mene, vjerovao sam da će i živjeti i djelovati dulje. Ali učinio je mnogo: pored svojih pet zbirki pjesama, uredio je pedesetak knjiga u različitim izdanjima te napisao veći broj književno kritičkih članaka i eseja.
Posljednje svoje godine posvetio je Kronici Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, a ta je knjiga važna za kulturnu povijest Virovitice. Na 300 stranica teksta s mnogo fotografija prikazana su okupljanja i druženja s dobro osmišljenim kulturno umjetničkim pa i znanstvenim programom usklađenim s djelovanjem ustanova i udruga u Virovitici. Ključna je ta suradnja Virovitičana u hrvatskoj metropoli i zavičajnom nam slavonsko podravskom središtu.
Promocija je odgađana zbog Covida 19. Nažalost, smrt je definitivno onemogućila njegovo sudjelovanje na predstavljanju Kronike.
A radovao se novim izdanjima i uvijek je spremno sudjelovao na predstavljanjima knjiga naročito sa zavičajnom tematikom.
U ovoj prigodi mogu spomenuti Mirkovu književnu nakanu: nakon predstavljanja Fuisovih Putopisnih reportaža u Novinarskom domu u Zagrebu rekao mi je da će napisati roman o Franji Fuisu.
Vrijeme je ograničeno pa zapis valja skratiti. Dobro poznate bio-bibliografske podatke neću ponavljati, samo ću spomenuti kako sam u lipnju 2018.na izvještajnom skupštini OMH u Virovitici govorio da virovitičkoj gradskoj upravi predložimo Mirka Kovačevića za zasluženo priznanje, odnosno nagradu koja se dodjeljuje prigodom svečanosti na blagdan Rokova. Nadam se da će OMH, HPD Rodoljub i Zavičajno društvo zajedno takav prijedlog uputiti za iduću godinu 2022.
Ivan Zelenbrz
(foto: Goran Gazdek, Virovitica.net)
Comments