Kao što znate, ove stranice vole i prate sve ono što je vezano za naše virov'tičko pa nam tako nije promaklo da je netko nešto o Virovitici pisao i mnogo toga u svojoj priči spomenuo pa za to još i prvu nagradu dobio! Evo tog lipog, zanimljivog i sudbonosnog razgovora.
Ponukan Vašom nagrađenom pričom „Krvave zvijezde“ na natječaju „Kristalna pepeljara“ virovitičkog ogranka Matice hrvatske u kojoj spominjete i opisujete neke izvorne virovitičke nazive, toponime i objekte molim Vas da nam svoju priču pojasnite i odgovorite na nekoliko pitanja za naše stranice koje se bave njegovanjem, očuvanjem i promicanjem virovitičkih baštinskih i kulturnih vrednota. Molim Vas da nam se ukratko predstavite tko ste, što ste i čime se bavite i je li Vam ovo prvi put da se javljate na natječaj ili imate još sličnih iskustava?
- Imam četrdeset i osam godina. Rođenjem sam Istranin, ali u Zagrebu sam praktički cijeli život. Prevodim s engleskoga za razne izdavače, uglavnom romane i publicistiku. Ima tu i krimića: nekoliko knjiga Kanađanke Louise Penny i Danca Jussija Adlera-Olsena.
Ovo mi je prvi natječaj još od studentskih dana i prva nagrada u životu. Oglas za „Kristalnu pepeljaru“ vidio sam sasvim slučajno, privuklo mi je pažnju to duhovito ime. A onda sam pomislio: zašto ne? Kad sam već preveo dvadeset tisuća stranica, valjda znam napisati njih pet! Ali toliko sam malo vjerovao da ću pobijediti da nikome nisam ni rekao da sam se prijavio. Da nisam dobio nagradu, nitko nikad ne bi vidio „Krvave zvijezde“.
Čitajući Vašu priču oduševljeni smo kao Virovitičani i Mikeši jer ste, kao rijetko tko, radnju stavili u naš gradić mali pa nas zanima od kuda i kako ste se tomu dosjetili?
- U školi mi je užasno išlo na živce kad bi nam umjesto teme za sastavak rekli „piši što hoćeš“. Uvijek mi je trebalo nešto konkretno za što ću se uhvatiti i od čega ću krenuti, a u ovom slučaju mogao sam krenuti jedino od Virovitice. Ali priznajem i da sam kalkulirao. Nadao sam se da nitko drugi od natjecatelja neće smjestiti radnju u Viroviticu i da ću tako dodatno privući pažnju žirija.
Već u uvodu ste kao pravi Virov'tičan uočili da naša Ođenica početkom proljeća bude puno veća nego li u drugim mjesecima i za razliku od današnjeg vremena kada tijekom ljeta čak nema ni vode, od kuda baš 1947. godina mračnog komunizma i ta ođenička poveznica s ubojstvom Spajićeva pomoćnika Grgina, jer upravo tih godina staljiniziranih čistki i osveta i u sljedećih dva desetljeća znalo je biti ođeničkih poplava s nekoliko utapanja, što je nevjerojatna koincidencija?!
- Zapravo je išlo obratnim smjerom. Moja je ideja za priču krenula od mosta i zahtijevala da netko skoči s njega i utopi se. Tek onda sam vidio fotografije Ođenice i shvatio da se nitko ne može utopiti u tom potoku. To me je obeshrabrilo, bojao sam se da će taj dio biti neuvjerljiv i zamalo sam odustao.
Srećom, na internetu sam našao neke dokumente civilne zaštite gdje je pisalo ovo što ste spomenuli – da je nekad bilo i utapanja i poplava. Zato sam premjestio priču u prošlost i izabrao poslijeratne čistke kao uzbudljivu kulisu. U dokumentu je pisalo i da je zatim Ođenica regulirana tako što su izgrađene ustave na Svinjčini i Razbojištu. Oduševila su me ta jeziva imena, pa sam i njih ubacio u priču radi atmosfere.
Tu je i rečenica „Na mostu pred crkvom zgusnula se proljetna magluština“, a spominje se crkva sv. Roka i kip Ivana Nepomuka koji je ostao još samo na starim razglednicama, a Vi ste ga u priči (na veselje svih nas) oživjeli. Kojim povodom i kako ste to uspjeli?
- Pogodili ste detalj od kojeg je krenula cijela priča. Dok još nisam imao pojma o čemu ću pisati, gledao sam stare slike Virovitice i naletio na kip Ivana Nepomuka na mostu pred crkvom. Prezime Nepomuk zvučalo mi je egzotično, pa sam išao pogledati tko je bio taj svetac. Čim sam pročitao da su ga u Pragu bacili s mosta, pomislio sam: „Evo ti zločina!“ Netko je u Virovitici morao pasti s tog mosta u Ođenicu, još je samo trebalo smisliti tko i zašto.
Jako mi se sviđaju krimi-priče engleskog autora Chestertona. Njegov detektiv je katolički svećenik, otac Brown, i uvijek se na početku čini da je rješenje zločina nešto mistično ili čak nadnaravno, a onda dođe do obrata. Tu shemu iskoristio sam za svoju priču.
Otkrijte nam Vašu poveznicu s Viroviticom, ako je imate, te nam objasnite kako ju doživljavate u priči, a kako u zbilji. Jeste li koji put bili kod nas u gradu? Kada, gdje i kojim povodom?
- Virovitica je za mene od početka bila nestvarna, bajkovita, jer sam o njoj znao jedino ono što je pjevao Balašević, da „u Virovitici ne postoje pritisci i žive mirno svi, kao hipici“. Grad sam posjetio samo jedanput, prije dvadesetak godina. Nijemci su kupili Hrvatski telekom i uzeli mene kao prevoditelja pa sam bio na nekom sastanku o širenju telefonske mreže. Sjećam se da je dvorac bio gotovo nevidljiv zbog gustog raslinja.
Kad sam krenuo spremati priču, oduševilo me kako su dvorac i park u međuvremenu prekrasno obnovljeni i uređeni. Zato je moja prva ideja bila ubojstvo zbog nekog eksponata u muzeju koji razotkriva neku mračnu tajnu iz prošlosti obitelji Pejačević.
Koga znate od poznatih Virovitičana, a koga od naših manje znanih sugrađana koji su Vam bitni da bi bili spomenuti?
- Meni najdraži Virovitičanin je Tomo Maretić. Njegov je prijevod Ilijade i Odiseje nešto nevjerojatno, toliko je moćan da bi i Homer bio zadovoljan. Fascinirao me još od malih nogu.
Kroz ljubav prema stripovima saznao sam za Franju Fuisa, koji je pisao scenarije za Maurovića. Fuis je bio pustolov i svestran čovjek, živio je i umro kao da je i on stripovski junak, hrvatski Mister No. Drago mi je da se o njemu sve više govori.
Jeste li čuli za Mikeše, virovitičke starosjedioce i znate li nešto o njima, poznajete li kojega?
- Možda ne bih nikad čuo za Mikeše da nije bilo ovog natječaja. Ovako sam u potrazi za materijalima naišao na stranicu virovtica.com, koja je riznica starih fotografija i anegdota. To mi je bilo pravo otkriće. Žao mi je što Mikeši nisu dobili mjesto u mojoj priči, no jedva sam je i ovako stisnuo na pet kartica teksta.
Htio sam koristiti stara mikeška prezimena, ali kopkalo me je da će se možda moji likovi slučajno poklopiti sa stvarnim ljudima i to me je kočilo u pisanju. A onda, prolazeći kraj neke zgrade na Črnomercu, odjednom sam stao i prepisao sva prezimena koja su pisala na zvoncima. Opet sam imao sreće, jer umjesto Virovca dobio sam Viranta.
Poruka za kraj (i hoćete li se javiti na natječaj i ove godine?).
- Iako mi je ovaj natječaj bio vrlo lijepo iskustvo, neću se javiti jer mi se čini preambiciozno da opet ciljam na istu nagradu. Eventualnim natjecateljima koji ovo čitaju prepuštam da slobodno koriste onu ideju o ubojstvu u virovitičkom muzeju – tko zna, možda upali!
Hvala Vam na razgovoru sa željom da nam ponovo dođete u Viroviticu. Također, želim sve najbolje, a najviše zdravlja, mira i dobrih prijevoda Vama i ocu.
Razgovarao: Dražen Bunjevac
Foto: večernji.hr
Comments